уторак, 14. јул 2015.

SVETI MINA I PREPODOBNI PAJSIJE SVETOGORAC

           Bogosluzenje nedeljom u manastiru Svetog Mine nedaleko od gradica Agia Marina (Svete Marine-Ognjene Marije) pocinje u 6 ujutro po grckom vremenu jos dok se noc srpom meseca bori sa svetloscu novog dana. Put do manastira vodi uzbrdo, prvo uskim gradskim ulicama, pa makadamom, pa stazom, uskom, pesackom, strmom, gotovo planinskom. Sa obe strane staze po nama koji smo krenuli na jutrenje i liturgiju nevidljivo kaplje uhanije borovih iglica i sisarki i razblazuje nam mrzovolju zbog ranog ustajanja nastalu razbijanjem najsladjih snova pred zoru.
           Posle pola sata uz pomoc rada naizmanicno sirecih, pa skupljajucih plucnih krila stizemo pred zatvorena vrata manastira koja na zvuk zvona pritiskom na taster sa spoljnje bocne strane dovratka sirom otvara iste sirine osmeha starija monahinja ispod cije gornje kecelje stidljivo proviruje velikoshimnicka odezda.
          "Kalimera!"
          "Dobro jutro!", odgovaramo mi, jer je zaista dobro.
           Prilazimo celivajucoj ikoni, dok se sa leve i desne pevnice prvim molitvama trasira put u Nebesko Carstvo.
           Sa ikone iz Vecnog Sada u nas gleda i smesi nam se nekad samo Starac, a sad Prepodobni Starac Pajsije Svetogorac. Ote nam se u isti glas ne bas tihi uzvik iznenadjenja iz grla, malo remeteci tok molitvenih radova i redova za pevnicom. Nismo znali koji je danas svetac. Po nasem kalendaru u nasoj crkvi je Petrovdan, a ovde smo se malko pogubili, pa kad nam je doprlo do svesti ko nas ovde, na Egini, maltene u svojoj kuci, docekuje kao najrodjenije, na svoj prvi u Vremenu Slavljeni Praznik koji je ikona Praznika nad praznicima, umalo sto se, sto bi mi u Srbiji rekli, od srece na ledja, usred hrama, nismo prevrnuli. I kad se na nama naopaki nacin - muski desno , a zene levo gledajuci licem od ikonostasa sa Carskih Dveri - smestismo na svoja muska i zenska mesta, zapoce poj monahinja: istinski praznik.
           Ako monahinje u manastiru Svete Trojice na Egini pevaju zajedno sa pticama i citavom tvorevinom, ovde, u manastiru Svetog Mine, poju zajedno sa nevidivim angelima, pod dirigentskim prstima horovodje iliti protopsaltkinje, ako bih smeo tako da kazem, (a da ne "lupim" u oskudnome svome znanju), cija svaka promena polozaja dlana i prstiju izaziva momentalan skladan odgovor u umu i glasu "pevnica" izmedju kojih ona necujno klizi, ne-lebdi , okrecuci stranice i ukazujuci prstom na bogosluzbene tekstove u "pevajucim knjigama".
            Preko nas koji pojanje umom, srcem, pa i telom pratimo cas sedeci, cas stojeci, preko nas koji se molimo kako znamo i umemo prelivaju se talasi umiljenja i mi pokusavamo da se odrzimo na povrsini, ali nas sopstveno srce u sebe vuce da se u njemu Bogu i Prepodobnom Starcu Pajsiju poklonimo.
           "Gotovo je moje srce, gotovo!" grcamo kao David Psalmopevac, kao Majka Bozija pred svoje Uspenje. O Boze, da li se moze ovo izdrzati!? I slivaju se suze niz unutrasnje lice duse kojih su spoljne na obrazima tek bledi odraz.
            Koliko je samo prema nama milostiv Gospod i sipa nam darove u pruzene ruke koje tesko mogu sve podneti i poneti, pa se moraju podeliti sa vama!
            Posle liturgije i posluzenja naforama, hladnom vodom, kafom i ratlukom devojke i zene iz nase grupice se grle sa monahinjama koje sve znaju: i ko smo i odakle smo i kuda idemo i mole nas i mole se za nas i molice se Gospodu da im ponovo u goste dodjemo, mi koji smo im kao dukat i zalog u hramu manastira pred ikonom Svetog Mine ostavili otpojanu himnu Dostojno jest na srpskom po nasem napevu i Aksion Estin po njihovom, da i nasim glasovima tvorimo i otvorimo puteve za neke nove ljude iz nasih krajeva, da dodirnu i oni duhovna Nebesa na ovom svetom mestu.
            A i mi cemo doci, ako Bog da, ponovo, i ako nam se na putu ne isprece duhovi zlobe. Zato smo u povratku za njih spremili zamku, uzevsi sa ogromnih kaktusa pelcere, njih - nikad u zivotu vidjeno - vecih uzivo, kaktusa raznih oblika i velicina i boja cvetova cija lepota na vrelini traje ne vise do taj dan kada cvetaju, da bi ti djavolcici, kad na njih natrce, pukli u nista, sto i jesu, i u netrag, od zavisti i muke.
           A ako se neki od njih kroz kaktuse provuce, miris jasmina nece moci podneti - on ce ih dotuci. Pelceri vec iz sebe pruzaju korenje ka slatkoj vodi u staklenoj casi.

           Na praznik Prepodobnog Pajsija Agiorita, prvi praznik u Vremenu njemu i s njim proslavljen, Manastir Svetog Mine, Egina, 12. jula 2015. godine

U GOSTIMA KOD SVETOG NEKTARIJA

1.
Za vreme bogosluzenja u manastiru Svete Trojice na Egini zajedno sa monahinjama ispred i iznad crkve poju ptice. Njihova pesma skladno se utkiva izmedju reci molitava i stihova psalama. Poju slavuji, laste i monahinje koje pred pocetak pesama zakrstavaju svoja usta krsnim znakom. Tako taj poj-molitva-pesma mora uzici pred Gospodnji Presto.
2.
          U praznu spavaonicu, dok citam molitve pred spavanje pred Gospodnjom ikonom, dok jos ima dnevnog svetla, kroz otvorena ulazna vrata ulecu dva laste praveci vihor u gustom, od toplote treperavom vazduhu. Jedna od njih brzo pronalazi izlaz napolje, u slobodu. Druga se zalece u otvorene prozore, ali prekrivene mrezom za komarce. Nemoguce joj je da izleti i ona usplahireno, gotovo ocajno, lupka krilima i zalece se grudima i srcem na mrezu sve ponovo i ponovo.
          Gospodin I. i ja razmakosmo krevete, prinesmo stolicu i I. nezno i blago obuhvati malecno, drhtavo telo. Ono se iz gotovo nezatvorenog kaveza njegovih dlanova otrgnu i ponovo zalete u mrezu, rasprsujuci neznost i dobrotu ovog coveka svuda po sobi. U drugom pokusaju, stojeci jednom nogom na stolici, a drugom na naslonu kreveta kao pravi akrobata, gdin I. uspeva, dodaje mi lastu i ja dlanom odbrojavam brze udarce srca koje bi da iskoci iz grudi.
          Iz spavaonice stepenice vode do cesme sa ledenom, na svetu najukusnijom vodom. Na prvom odmoristu stepenista na siroki kameni rukohvat spustam pticu koja sve vreme bez glasa otvara i zatvara kljun, sirim dlanove i isprva maleni stvor nije svestan da je slobodan , vec lezi scucuren, kao da se pomirio sa sudbinom da mu nema vise ni cvrkutanja radosnih pesama u pozdrav Suncu, ni slobodnog leta, ni zivota.... Ali, kad biva svestan da kaveza i mreza i zatvorenog prostora vise nema, uzlece u umiruce svetlo dana, u letu iscrtavajuci svrdlo kojim u vazduhu tvori otvor kroz koji u uspomenu istice i danasnji dan.
          Tako i ti, duso moja, budi kao ova lasta, oslobodi se, pohrli u narucje Bozije, otisni se u secanje Bozije!
3.
          Citamo akatist na grobu Svetog Nektarija Eginskog. Knjizica kruzi iz ruke u ruku, zamuckujemo dok citamo stihove, ne moguci bas jednostavno da dodjemo do daha. Dve Grkinje prilaze, spustaju ogromne svece na gornju kamenu plocu , prislanjaju svoje glave uz bocnu stranu sarkofaga i placu.
Neki od nas, koji nisu na redu da citaju, cine to isto, prislanjaju glavu, ali bez suza. Moja V. iznenada, iznenadjeno, odmice glavu od ploce i grabi me svojom levicom za rame, a desnicom "blizankinju" M.:
"Jesi li cuo?"
"Kuckanje!!! Iz groba...I grebuckanje!?"
"I ja sam cula!", javlja se M.
         Spustam dlan na glavu V. da se vrati u predjasnji polozaj i molim je sapatom da se stisa i da pokusa da cuje i razume sta joj odgovara Sveti na neme molitve, ja poucen njenim prethodnim iskustvom pre mnogo godina kad je celivala otvorene mosti Svetog Vladike Nikolaja Srpskog u Lelicu, pa joj se on u umu glasom obratio, ali reci nisu bile razgovetne.
         I dalje u miru privedosmo citanje Akatista kraju, otpevavsi Svetome Nektariju i Majci Bozijoj (uz koju je on u vekova vekova) angelski slavoslov-himnu: "Dostojno jest!"
         Sveti je nadalje sve vreme cutao. Kuckanjem je odgovario samo njima dvema.

4.
         Prenocismo u spavaonici manastira, uvijeni u sarene snove kao bebe u pelene. Nekima od nas nije smatalo ni to sto smo svoje telo nesebicno izlagali komarcima i demonima koji su nam grebali po snovima od zavisti i zlobe sto smo doprli do Sveca, ili su vristali i u svojoj nemoci skrgutali zubima, dok ih je Sveti svojim pastirskim stapom razgonio i slao, ako Bog da, u nepovrat.
         Jutrenje i liturgija kao bistar planinski potok i ponovo ptice skladno sa monahinjama poju. Ovde je Nebo na zemlji, a mi u Liturgiji zajedno sa Svetim Nektarijem na Nebu.
         U zenskom delu crkve je vruce i V. odlazi ponovo do groba Svetog Nektarija da mu zablagodari na milosti sto nas je ponovo u goste pozvao i ovako ugostio i to cini, ponovo naslonivsi svoju glavu na zadnju stranu gde su bile noge Svetom dok je u grobu boravio. Sveti je zahvalnost primio, na njena vazna zivotna pitanja odgovarao brzim, kao stapom, kuckanjem sa unutrasnje strane ploce i grebuckanjem, kao noktom kad preko kamena prelazis. Necujan dijalog su nastavili dalje na liturgiji, ne vise sami.
         Kad je V. posle odsluzene liturgije ispred crkve ispricala sestri Filoteji sta je dozivela, dok smo mi ostali grickali nafore velike kao kuca, monahinjino ozbiljno, smerno lice je ozario radostan, blistav osmeh: "Divno, divno! To vam Sveti javlja da su uslisene Vase molitve i da ste dobili razresenje!"
         I onda je i V. zablistala, a M., kao mladja, za njom.
5.
        Na liturgiji, dok je sedela u vreme kad se to ovde na liturgiji moze, gospodju M., dirigenticu, na tren je uhvatio san. I unutar tog trena pred njom se ukazao monah, krupnih, bademastih ociju, glave blago nagnute na svoju levu stranu. Kosa i brada na jednoj polovini lica bili su sedi, a druga polovina je bila tamnije puti, crne brade i kose. " Iju, Boze, sta je ovo?", prozbori M. i u tom casu se probudi i otvori oci. I vidjenja ne bese vise.
6.
        Kada sam orosio svoju blagodarnu molitvu izgovorenu gotovo necujno uz kamenu plocu groba, Sveti Nektarije je i meni, gresnom i nedostojnom, odgovorio prevukavsi dva puta duzim potezom svojim pastirskim stapom preko kamena sa unutrasnje strane bocne kamene ploce.
        Meni koji ovu ispovest ne mogu zadrzati za sebe, vec moram da je podelim sa vama, a sve u slavu Boziju i poziv da svi dodjete barem jednom ovamo, u ovu svetinju, da bi najkracom precicom vase molitve stigle na ruke Bozije.
        Dodjite. I vidite. I cujte.
        Ako verujete, sve vam je moguce.
7.
        Oprosti mi, Sveti Nektarije, na smelosti i drskosti!
8.
        Molitvama Svetog Nektarija, Mitropolita Pentapoljskog i Cudotvorca Eginskog, Gospode Isuse Hriste, Sine Boziji, pomiluj nas gresne!

 Na Egini
 9/10. jula 2015. godine

НОВИ ПРИЛОГ ЗА ЖИТИЈЕ СТАРЦА НЕКТАРИЈА ВИТАЛИСА

SILA SE BOZIJA U NEMOCI POKAZUJE SAVRSENA ILI STA SE DESAVA KAD SI DUHOVNO CEDO SVETOG NEKTARIJA EGINSKOG

   Ovo sto cu vam sad ispricati verovatno jos nije nigde zapisano (ali ce biti) i vec par meseci se prenosi od usta do usta, isprva kao lahor, a sad vec kao dah Duha Svetoga iznad reke hodocasnika koji bi da celivaju ruku jednom od poslednjih velikih staraca naseg vremena, geronde Nektarija Vitalisa. Starac Nektarije je onaj koga je Sveti Nektarije na cudestan nacin iscelio od raka, koji mu je iz groba prorokovao da ce biti svestenik, onaj starac koji je i u Akatist Svetom Nektariju usao.
    Pricu nama kazuje jedan nas svestenik koji vec dugo godina zivi i sluzi u Grckoj, a kome je u razgovoru svoje duhovno iskustvo direktno preneo starac Nektarije.
Otac D. B. svedoci: " Kad je geronda na Veliki Petak ove 2015. i bukvalno pao s nogu, smestili su ga u postelju u svojoj keliji iz koje vise nije mogao da ustane. Starac kaze da je ono sto je nakon toga doziveo trajalo nesto oko sat vremena.
    Video je svoje telo odozgo, a sebe kako se iz tela izvlaci negde u predelu gde je stomak i gde smo svi nekada za majcino telo pupcanom vrpcom bili privezani. Osecao je kako se polako uspinje navise kroz duhovna Nebesa ka Prestolu Bozijem. Na kraju tog uspinjanja ponovo ga je docekao Sveti Nektarije, mitropolit pentapoljski i cudotvorac eginski.
     Kada su prisli da se poklone Onome Koji Jeste, Gospod Isus Hristos upita Svetog Nektarija: "Ko ti je ovaj starcic?"
    "To je moje duhovno cedo!", odgovori Sveti, sa puno ljubavi i ponosa. I Gospod, Onaj Koji sve vidi i sve zna, pogleda starca, nagnu se malo i obrati se ponovo svetitelju: "Valja njemu jos mnoge na zemlji utesiti i jos mnogima pomoci. Neka se vrati, nije jos doslo njegovo vreme za preseljenje. A kad dodje, ti ga uzmi kod sebe u svoju obitelj."
     Starac Nektarije je dalje svedocio svesteniku da mu je povratak nazad medju zive licio na putovanje liftom, sprat po sprat, dok se nije nasao ponovo u svom, bolestima izmucenom, postom i molitvama ociscenom i blagouhanom telu.
Kad je otvorio oci, video je svoj dlan polozen na ikonu Svetog Nektarija, a kada je dlan pomerio i prstima pomilovao blagi lik, oni koji su bili pored njega poznali su da se starac vratio iz mrtvih.
Starcevih sat vremena na onom svetu u zemaljskom proticanju trajalo je mnogo, mnogo duze. Za to vreme ljudi okupljeni oko manastira u Kamarizi koga je starac podigao i, na srecu, ne jednu, vec hiljade liturgija odsluzio, stigli su i da pozovu doktore, doktori da konstatuju da se starac upokojio, obaveste sve one koji se u takvim prlikama duzni da se obaveste, dopreme i opreme kovceg za starcevo telo, ispune ga cvecem po ovdasnjem grckom obicaju, a onda se starac miloscu Bozijom svima nama na radost, korist i svedocenje Istine vratio``. Koliko je to tacno vreme to nam otac nije rekao, ali je sigurno proslo mnogo sati.
     Dok je nasa poklonicka grupa Starcu, posle susreta sa svakim od nas pojedinacno, kad smo pored njega i na njega izrucili nase molbe i vapaje da ih on svojim slabackim rukama ka Gospodu uznese, pevala "Dostojno jest", "Tamo daleko" i "Hristos voskrese", jednoj od nas koja je stajala najblize starcu i nije ocu mogla u lice da pogleda, vec je gledala u starceve noge ispod prekrivaca, cinilo se da su one bukvalno poigravale prateci ritam i melodiju. U jednom trenutku svima nama se cinilo da ce starac Nektarije u radosti smoci snage i da se ustane i ponovo stane na noge. Ali za to mu je potrebna nasa pomoc.
     Dakle, kao sto se otac Nektarije Vitalis za svaku nasu grupu i za svakog od nas pomoli iz sveg srca Gospodu i Svetom Nektariju da isceli sve nase nemoci, bolesti, slabosti i nedostatke, da oprosti i izbrise sve nase grehe, tako je ovom dragom starcicu, velikim pred Bogom, potrebna iz sveg naseg srca nasa molitva da ponovo ustane iz postelje, zakoraci iz svoje kelije u crkvu koju je sa svojim parohijanima podigao, da ponovo udje u oltar, odsluzi Svetu Litugiju, stane na Carske Dveri da mu ponovo na tom mestu celivamo svetu ruku. To ce se i desiti ako ga ponese oblak nasih molitava.
    Onaj koji ovo pise tu molbu i starcevu potrebu iz starcevih usta je cuo. Svim svojim bicem smo svi koji smo uz starca stajali i pevali videli kolika je njegova zelja da mu telo i dalje zivi duh prati, pa molimo sve vas koji ovo citate, pomolite se za Starca Nektarija Vitalisa, onoga koji je svojim ocima Gospoda Isusa Hrista na prestolu Slave Bozije gledao, svojim usima Glas Njegov slusao, on koji se svom duhovnom ocu Svetom Nektariju Eginskom i u Carstvu Bozijem poklonio, rukama ga zagrlio i suzama im lica orosio:
"Molitvama Svetog Nektarija, mitropolita pentapoljskog i cudotvorca eginskog, Gospode Isuse Hriste, Sine Boziji, pomiluj Starca Nektarija Vitalisa!"


    Na Egini i u Kamarizi  6. jula 2015. godine